U ovom članku vam predstavljamo knjigu Ozdravljenje doktora David Servan-Schreibera.
Autor knjige je psihijatar, praktičar i znanstvenik. Tijekom dvadeset godina studiranja i prakticiranja medicine koristio je postupke liječenja tipične i propisane u medicinskoj praksi: simptom – dijagnoza – lijek. Tijekom tih godina dogodila su se dva prijelomna trenutka. Jedan je razočaranje savjesnog liječnika u učinkovitost klasičnog liječenja jer lijekovi ne pomažu uvijek, simptomi se vraćaju ili premještaju, a posljedice djelovanja lijekova mogu biti jednako teške kao i sam problem zbog kojih su se lijekovi uzimali. Također, stvara se ovisnost o lijekovima. Bolesnici postaju pasivni. Ne angažiraju se snage organizma za izlječenje.
Drugi važan događaj je susret sa starim, izvornim kulturama i njihovim tradicionalnim načinima liječenja. Posebno je bio inspirativan susret s tibetskim liječnicima u Indiji i indijanskim šamanima u Americi.
Potaknut nezadovoljstvom ograničenjima vlastite struke i pristupa, inspiriran izvornim pristupima, a odgajan i obrazovan u zapadnoj kulturi i naučno medicinskim strogim mjerilima, pokušava proširiti mogućnosti zadržavajući pritom one zadanosti koje nove postupke čine provjerenima i naučnima, te teorijski utemeljenima. On nije buntovnik koji ustaje protiv ustaljenog. On je zaljubljenik u medicinu čije metode želi nadopuniti. Nije neuspješan liječnik što traži bijeg okrivljujući zadana ograničenja, braneći svoju nesposobnost da se uklopi. Uspješan je, i u samom je vrhu medicinske znanosti. Nije slavoljubiv čovjek koji traži način da se proslavi. On je humanist prožet suosjećajnošću, odlučan da ponudi više za dobrobit drugih.
Uspijeva koristiti propisani stručno medicinski okvir te u njega uklopiti drugačije pristupe liječenju. Svoj pristup naziva iscjeljenjem, a postupak – novom vrstom medicine.
Izabrao je nekoliko metoda koje zadovoljavaju kriterije naučne provjerenosti i stručne opravdanosti. Njihova fiziološka i tjelesno-organska opravdanost je čvrsta i teorijski utemeljena. Zasnivaju se na prirodnim načinima funkcioniranja tijela, posebno mozga, srca i fizioloških procesa. Metode ne blokiraju i ne mijenjaju prirodno i fiziološko funkcioniranje, nego ga koriste i obnavljaju. Namijenjene su liječenju depresije, anksioznosti i posljedica stresa.
Depresija, anksioznost i stres kronične su tegobe. Zapadna medicina uspješna je kod akutnih tegoba, kao što su upalni procesi, bakterijska oboljenja, tegobe koje se mogu rješavati kirurškim zahvatima. Međutim kod kroničnih stanja, kao što su, uz navedene i nedostatak smisla u životu, izostanak ljudskog kontakta i odnosa, posljedice lošeg i neadekvatnog odrastanja, praznina i besmisao, duboka
tuga, psihološko-emocionalne traume, gubitak i stres, medicina ima manje uspjeha.
Usprkos već poznatoj činjenici o nedovoljnoj uspješnosti medicine i psihijatrije u područjima ljudske patnje, snažan je otpor pa čak prezir prema svim drugim pristupima (npr. modernim psihoterapijskim pristupima) ili tradicionalnim pristupima (npr. opuštanje, disanje, prehrana, promjena životnog ritma, korištenje unutarnjih psiholoških snaga i tehnika koje ih aktiviraju).
Autor je među rijetkima u velikoj vojsci medicinara koji se usudio suočiti s odbacivanjem, sumnjom i neprihvaćanjem unutar svog stručnog kruga i profesije. I sam se pitao da li takva tvrdoća i prezir svega osim klasičnog medicinskog pristupa proizlaze iz neznanja. Međutim, razlozi su mnogi. Jedni su stručni, primjerice neke (iako djelotvorne) metode nisu dovoljno naučno ispitane. Neke nemaju jasnu psihološko-medicinsku teoriju iz koje potiču ili koja ih opravdava. Djelotvornost i bezopasnost sama po sebi naučno teorijskim krugovima nije dovoljna. Drugi razlozi su ljudski i protokolarni. Malo se ljudi želi baviti nečim novim, kada im staro i prihvaćeno (iako nedovoljno uspješno) osigurava legalnost (tako je propisano), zaštitu (neuspjeh je uračunat i predviđen, loše posljedice također), ugled (jer nema “boljeg”), poziciju važnosti (jer nema “drugih” ili “drugačijih”). Unutar propisanog psihijatrijskog posla teško se može naći opravdanja i vremena za druge pristupe osim onih po protokolu. Kada se pojave “drugi” i “drugačiji”, sve gore navedeno želi se zadržati. Zato ih se često želi onemogućiti, ignorirati ili diskvalificirati. Od osobina i vještina pojedinaca zavisi kako će se to učiniti. Neki koriste naučne i stručne razloge i uvjerenost, ne da bi se pomoglo proširiti, već da bi se zaustavilo i obezvrijedilo. Neki koriste napade i postupke koji ukazuju na ugroženost, strah od konkurencije ili razotkrivanja.
Stres, anksioznost i depresija su u porastu. Dva su pristupa liječenju emocionalnih problema: psihoterapija i farmaceutski proizvodi. Psihoterapija, iako se pokazala djelotvornom, još se nedovoljno koristi, jer ima malo stručnjaka (psihijatara i psihologa) koji su završili specijalistička školovanja za psihoterapeuta jer malo ljudi ima razloga uložiti vrijeme i novac u dopunsko školovanje. Istovremeno se velik broj ljudi iz medicinskog i psihologijskog područja, posebno u sveučilišnim krugovima, računajući na svoj autoritet, potrudio poslati javnosti poruku o bezvrijednosti, nepotrebnosti i nedopustivosti takvih postupaka. Pioniri psihoterapijske prakse osjetili su posljedice ovih poruka. No, potrebe za psihoterapijskom pomoći bile su tako velike, a djelotvornost psihijatrijskih pristupa tako mala (posebno u pojavi posttraumatskog stresnog sindroma), da se morao odazvati velik broj specijalistički školovanih stručnjaka u psihoterapijskim pristupima. Danas nam je puno lakše i jednostavnije, jer nas je već toliko da nas se ne može više nijekati, a rezultate pobiti.
U svakodnevnoj medicinskoj praksi propisivanje psihotropnih i drugih lijekova je prevladavajuća praksa. Iako takav tretman može biti izuzetno koristan, posebno u teškim psihijatrijskim problemima, njegova djelotvornost i trajnost ipak su ograničene. Čim se prekine s terapijom, velik broj pacijenata ponovno ima problem. Autor navodi niz istraživanja koja to potvrđuju.
Umjesto, ili s ova dva pristupa (razgovori i lijekovi), autor predlaže i uvodi skup prirodnih metoda koje se uglavnom oslanjaju na prirodne mehanizme iscjeljivanja u tijelu: snagu “emocionalnog mozga”, koji upravlja psihološkim zdravljem pojedinca.
Prema autoru, emocionalni poremećaji proizlaze iz disfunkcije u emocionalnom mozgu. Ove disfunkcije nastale su, u većini slučajeva, zbog bolnih iskustava iz prošlosti koja kontroliraju ponašanja i doživljaje u sadašnjosti. Ako se poremećena funkcija uravnoteži, ona djeluje na ponašanje i novo doživljavanje u sadašnjosti.
Za ovakvo uravnoteženje predloženo je i opisano sedam prirodnih pristupa liječenja koji koriste vlastite iscjeliteljske mehanizme uma i mozga za oporavak od depresije, anksioznosti i stresa. Na konvencionalnoj je medicini da nastoji razumjeti kako djeluju ti tretmani i kako kaže autor: “…nije legitimno isključiti postupke koji su se pokazali kao uspješni i bezopasni samo zato što ne razumijemo kako djeluju.”
Na pacijentima je da ih probaju, da ih nauče, da se aktiviraju, bezopasno i uspješno, za svoje vlastito dobro. Predložene metode su (upamtimo ih!):
❖ desenzitizacija i reprocesiranje pokretom očiju (EMDR);
❖ uvježbavanje koherentnosti brzine otkucaja srca i sinkronizacija kronobioloških ritmova pomoću umjetne zore;
❖ akupunktura;
❖ prehrana omega-3 masnim kiselinama;
❖ vježbanje;
❖ emocionalna komunikacija;
❖ njegovanje vlastite povezanosti s nečim što je veće od nas samih.
Ova je knjiga važna zbog metoda, koje najavljuju uspješnost – ozdravljenje.
Ova je knjiga važna zbog ohrabrenja. U tvrdoći tradicionalnosti medicine nađe se poneki liječnik koji nudi i nešto drugo.
Ova je knjiga važna zbog cjelovitog i sistematičnog pristupa izlječenju. Većina liječnika koristi tradicionalni pristup liječenju, a kada ga obogaćuju nečim novim, onda je to usputno i služi kao nadopuna. Često je površno i plitko, bez razložne povezanosti s izlječenjem. Svodi se na savjete i preporuke kojih se pacijenti obično, u težini svog problema ne pridržavaju.
Ova je knjiga važna zbog provjere i pouzdanosti odabranih metoda. Čest je slučaj da se preuzmu tehnike i metode, čak cjeloviti pristupi, a da se nikada ne provjeri njihova svrsishodnost i djelotvornost. Istrgnute iz konteksta mogu izgubiti valjanost (da služe onome čemu mislimo da služe) i pouzdanost (da postižu same po sebi ono zbog čega ih koristimo).
Ako se pod djelotvornim vodstvom svladaju predložene metode, one će biti vrlo uspješne i davat će trajne rezultate u onome čemu su namijenjene. Zato je ova knjiga nada za ljude s problemima depresije, anksioznosti i stresa. Mogla bi biti poticaj liječnicima opće medicine (obiteljskim liječnicima) i psihijatrima da nauče i usvoje ove metode te da rade sa svojim pacijentima na nov, lagan i djelotvoran način. Koliko bi imali sretnih pacijenata i zadovoljnih liječnika!
Ovo nije samo hrabra objava i odluka autora. Radi se o naučno utemeljenom pristupu, potvrđenom u praksi. To je rijedak primjer!
Predgovor ovoj knjizi napisala Mr. Nada Žanko, psiholog i psihoterapeut
Cijelokupan sadržaj možete pročitati na linku.